Dejan Došen

NESHAMA SHELI


Preko mora mi je prijeći,
preko grčkih planina,
podno zidina svetih manastira.
Među Kurde, kroz klance Irana, među šatore Talibana...
Duša moja čezne za onim
gdje je istok, istok.

Probit ću se do Sinaja,
okupati u zdencima pranaroda,
napiti vina na svadbama Kafarnauma.
Duša moja čezne za onim
gdje je istok, istok.

Skliznut ću rijekama arapskih trgovaca,
život dati za dodir edena.
Istok...

O, oplahni me, raju rodni, oplahni me, roso kanaanskih dolina,
plaču narodni,
gdje je moja jedina, gdje je moj istok, istok, istok.

ČEDNOST


Vrlina je cvijet što u tami raste,
ne zbog pogleda tuđih,
već zbog prirode ljepote svoje.
Izvija vrat u visine,
ne zbog pogleda tuđih,
već što želi poljubiti nebo.
I polagano, dok smjenjuju se noći,
njena se put, daleko od pogleda sunca,
na mjesečini tajno otapa i sjaji
pa svako novo jutro na čednost miriše.

Poezija


https://www.youtube.com/watch?v=e43HM1tKajM

Lament (iz zbirke Nag)


I to što se razapinjem,
mijenjam rane Vama za riječi,
i to što pišem o sebi loše
da bi o Vama pisali dobro,
i to što dugo bolujem
bolje bolest da upoznate
i sami nikada ne obolite,
i to što ne okrećem stranicu i polazim dalje,
već sa strane stojim
i Vama pokazujem kako i kuda
ne može isprati krivnju
koju sam na sebe svalio
pristavši u tuđe ime
zanijekati sreću.
I Vaših devedeset devet spašenih duša
ne može povratiti onu jednu
od koje sam odustao
položivši je na žrtvenik pjesništvu.
I nema tih lovorika na ovoj zemlji
niti tolike slave na nebu
koje bi podale pobjednički sjaj ovim stihovima
jer oni su blijeda iskra naspram njenih osmjeha,
pa iako njihova cijena nadilazi poetsku ljepotu
vrijednost ovih redova
mjerena patnjom djevojčice žene
čini ih neprocjenjivim.
I zato ako morate
Vi pišite o divoti šuma,
divite se drveću prije nego ga kisele kiše spale,
pišite o jezerima, rijekama, morima,
pišite o nepoznatim vrstama
koje će od zagađenja izumrijeti
prije nego ih uspijemo zavesti u enciklopedije.
Ako nemate o čemu… Vi pišite o domovini,
divite se njenoj suverenosti
prije nego joj nakupci za sitnu paru
u knjigama rođenih promijene ime.
Pišite, pišite o čemu god želite,
samo nemojte pisati o ženi
koju ste bezgranično voljeli.
Nemojte pisati o mukama
na koje Vas je sudba predodredila
jer na kraju svih unaprijed ispisanih stranica
posljednji red uvijek prazan stoji,
koordinata na kojoj sami donosimo odluke.
Zato nemojte pisati o njoj,
nemojte pisati o njoj kao o prošlogodišnjem cvijetu
čiji miris i dalje zrači Vašim mozgom,
nemojte je uspoređivati
sa brodom nestalim u oluji
čija sirena u Vašim ušima
zaglušuje sve druge zvukove,
nemojte pisati o njoj kao o rodnom gradu
iz kojeg su Vas zlikovci zauvijek protjerali,
nemojte…
Ne serite po papiru i istini,
ne trošite majčinu ušteđevinu na štampanje laži.
Nemojte zatvarati oči i nemojte sanjariti,
neka to čine oni što nemaju hrabrosti živjeti.
Vi držite svoje oči širom otvorenima
i gledajte…
Gledajte netremice, bez treptaja,
sve dok u njoj ne vidite dijete.
I kad Vas razne poštenjačine budu zazivale
kako prije svega morate nešto znati i čuti,
Vi ne obraćajte pažnju,
ne pomičite svoje oči od nje.
Samo gledajte na to dijete u njoj
i nikada je nećete povrijediti
jer djeca se ne povrjeđuju,
samo gledajte dijete u njoj
i nikada se nećete svetiti
jer djeci se prašta,
samo gledajte na to dijete u njoj
i lakše ćete se odreći sebe i nikada zažaliti.
Pa i ako zaplačete
gledajući na to dijete u njoj,
iskrenost Vaših suza
mudrošću će se nagraditi
i u Vašem zagrljaju od sveg svijeta
biti će sigurna ona.