Miljenko Jergović

KOPAČKE NA BETONU


Kopačke na betonu



Š T A Z N A T E O D J E C I vi koji čitate ovo? Ništa, kao št o ništa nisu znali ni vaši roditelji, vaši odrasli, dok su sedamdeset i neke pazili na vas da se ne pokvarite i ne izrastete u trule ljude. Tko zna zašto, ali djeca su se u nas tradicionalno tretirala kao osjetljiva hrana, kao pileća džigerica koju obavezno treba preko noći staviti u frižider jer će se inače usmrditi. I nikad nitko o djeci nema prave informacije, a bilo bi lako do njih doći; treba samo gledati i slušati i zamišljati sebe u njihovom svijetu koji je puno uređeniji, pametniji i prosperitetniji od svijeta odraslih. I tako, premda o njima ne znamo ništa, pretpostavićemo da nijednom današnjem sarajevskom klincu ne bi palo na pamet u školu doći u kopačkama. To je ono po čemu se, možda, današnja djeca razlikuju od djece iz sedamdesetih godina i iz vremena kada je mnogim dječacima tajni san bio u školu doći u kopačkama, ali su taj san ostvarivali rijetki, uglavnom oni o kojima roditelji nisu dovoljno vodili računa. Tadašnja zgrada Osnovne škole Silvije Strahimir Krančević bila je nekih davnih godina konfiscirana od časnih sestara, ali je zadržala sve karakteristike stroge samostanske arhitekture, a njezini hodnici vonjali su na kaznu, pokoru i ozbiljnost. U tim hodnicima osjećao si se kao vječni krivac zbog nekog neznanja, nenapisane zadaće ili nenaučenih teorija i teorema, a krivcem ćeš biti i kad nakon dvadesetak godina nekim slučajem ponovo prođeš tim hodnicima. Čak su i stubišni rukohvati, koje smo zvali gelenderima, bili na svakih metar opkovani šiljcima da ti sluajno ne bi palo na pamet spuštati se niz te gelendere i tako remetiti mir i ravnovjesje te smrtno ozbiljne zgrade koja će teško podnijeti neozbiljna vremena našeg lakog i blesavog komunizma. Kad bi se snimao film prema Hesseovim romansiranim frustracijama strogim katoličkim školovanjem ili film prema Joyceovu Portretu umjetnika u mladosti, zgrada Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević bila bi odlično mjesto za oživljavanje tih priča s kojima, ruku na srce, mi nismo imali ništa.
Htjeli nehtjeli nastavnici su postajali dio te arhitekture i pretvarali su se u jezine čuvare i opslužitelje, tako da su i sami poprimili nešto od formalizirane i muzejske strogosti prošlih vremena. Dok su se oni u novijim školama smijali na drugarskim večerima, kačili značke u rever i igrali ulogu samouravnih pedagoga, nastavnici Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević bili su sve suprotno od toga. Ali naravno, učenici nisu ništa znali o arhitektonskim znakovima, atmosferi davnih vremena i mirisima koje čuvaju zidovi kroz duga stoljeća, a bila im je nepoznata i činjenica da je njihova škola nekad pripadala časnim sestrama, tako da su se ponašali kao i druga sarajevska djeca svoga vremena. To je bilo duboko uvredljivo spram arhitekture.
E,sad zamislite te sjajne i uglačane podove o jojima su računa vodile školske čistačice (svaku od njih smo, tko zna zbog čega, zvali teta Fata) kad se niz njih hrabro zapute mali školski jalijaši u Puma kopačkama, licencno proizvedenim u kombinatu Borovo. Nezaboravan je taj zvuk, taj tak-tak niz hodnik. Balansirali su ti klinci na plastičnim čepovima i činilo se da će svaki čas pasti i slomiti vrat, a mi slabiji, nježniji, kukavičkiji gledali smo ih s nekom čudnom zavišću. Naime, već tada nam je bilo jasno da kopačke u školi nemaju nikakvog smisla, ali da će po sve one koji danas na nastavu dolaze u kopačkama već sutra doći milicija i odvesti ih u maloljetnički zatvor u Stolac. Ali ipak smo zavidjeli tim dječacima jer smo znali da ćemo jednog dana umrijeti, a da nikada nismo u školu došli u kopačkama. Takva je nama mekušcima karma. Žalit ćemo zbog onog što su u stanju učiniti tvrdi momci, koliko god bilo besmisleno ono što čine.
A šta su mislili Ružica Firaunović, Abdulah Šahmanović ili Nada Kalaitović, strašni naši nastavnici, dok su ih gledali kako u kopačkama nabadaju niz hodnik? Vjerojatno ništa. Možda im se pred očima rušio njihov svijet, a možda im je prizor bio samo smiješan. Kao što nastavnici nikada ništa neće saznati o djeci, tako ni djeca ništa ne znaju o svojim nastavnicima. U tom pogledu zauvijek ostaješ dvanaestogodišnjak: na svoje nastavnike i danas gledaš iz dječje perspektive.
Nakon nastave momci u kopačkama odlazili su u školsko dvorište da igraju nogomet. Lomili su ruke i noge, ali su insistirali na pravilu da nema fudbala bez kopački i da pravi muškarac treba ignorirati činjenicu da između trave i betona postoji bitna razlika. Tih godina ih je na toj Marakani mejteške mladosti dočekivao najveći fudbaler kojeg je naše školsko dvorište u svojoj dugoj povijesti upamtilo. Njegovo ime bilo je Sinan Ljuca. I po kiši, i po suncu, sasvim sam ili u društvu, Sinan je oživljavao viziju velikog Vahida Halilhodžića. Umjesto nogometnog umijeća imao je vjeru, a vjera vrijedi više od svakog umijeća kad na betonski teren istrčiš u kopačkama i u ušima imaš huk svih svjetskih stadiona.

Historijska čitanka 2 ( V.B.Z., Zagreb 2008. )

Raj


Spavaš budiš se spavaš


Noć bez mira
Pred jutro godine 1992.
Kraj veljače ožujak
Kroza san
Slušaš
Kuckanje štapa niz Sepetarevac
Laki strmi korak slijepca
Ne otvaraš oči
Spavaš budiš se spavaš budiš se

http://www.jergovic.com/


http://www.jergovic.com/